O školi

Naša mala prezentacija

Prezentaciju osmislio: Branko Stantić. Montaža: Miroslav Popović. Muzika: Momačko kolo - Bunjevačka igra.


Škola kroz istoriju

Istorijat školstva u Tavankutu može se pratiti od 1847. godine, kada je Narodna opština u Subotici donela odluku da se u naselju Tavankut organizuje osnovna škola. Škola nije bila stalna, a učitelji su povremeno dolazili u mesto i okupljali učenike u jednoj prostoriji koja je imala i druge namene.
Dve godine kasnije nastava je počela da se organizuje na jeziku kojim se služi stanovništvo. Prva stalna osnovna škola, pod imenom „Sveta Ana“ otvorena je 1850. godine. Nova školska zgrada, s jednom učionicom i stanom za učitelja, izgrađena je deset godina kasnije. Škola je tada imala stotinak učenika.
U drugom delu naselja, zvanom Ljutovo, 1877. godine takođe je sagrađena škola. Dobila je ime „Staro Ljutovo‟. Ova školska zgrada je i danas u upotrebi.
U centru naselja Tavankut 1890. izgrađena je treća školska zgrada u kojoj se nastava izvodila sve do 1957. godine kada je podignuta nova zgrada osmogodišnje škole.

» Više

Brži razvoj školstva vezan je za 1907. i 1908. godinu. Tada su izgrađene škole u naseljima pored mađarske granice: „Zlatni kraj“, „Vuković kraj“, „Čikerija“, „Novo Ljutovo“, „Bajski put“, „Skenderevo“. Sve ove škole su od otvaranja do 1956. godine bile razredne i najčešće nepodeljene. Od 1956. godine uvodi se 5. i 6. razred što će postojati do 1961. godine kada se ukidaju i pripajaju osmogodišnjoj školi „Matija Gubec“ u Tavankutu.
Posle Prvog svetskog rata nastavlja se dinamičniji razvoj obrazovanja, a 1929. godine u centru Tavankuta, pored već postojeće zgrade, zida se nova škola. Pored učionica u školi postoji kupatilo sa tuševima za učenike, ali je ono 1950. godine adaptirano u stan za učitelje.
Od 1952. godine u Tavankutu radi osmogodišnja škola koja u početku radi u postojećim školskim zgradama, ali koristi i prostore seoske ambulante jer iste nisu bile dovoljne.
Deo osmogodišnje škole sa četiri učionice, dve kancelarije i zbornicom, sazidan je1954. godine. Škola se nalazi u centru sela tako da učenici dolaze iz okoline, pa neki đaci prelaze svakog dana i po sedam kilometara do škole.
Nastava se izvodila na srpsko-hrvatskom jeziku od 1952. godine tj. od osnivanja škole. Ime „ Matija Gubec “ škola nosi od 1956. godine. Osmogodišnja škola „Matija Gubec“ nastala je 1961. godine objedinjavanjem škola koje su do tada radile na području Tavankuta.
Zgrada u kojoj se danas nalazi Osnovna škola „Matija Gubec“ građena je posle Drugog svetskog rata, a potpuno je primerena ukupnim potrebama vaspitno-obrazovnog procesa 1980. godine.
Škola sada raspolaže sa tri zgrade za vaspitno-obrazovni proces i to u Ljutovu, Gornjem Tavankutu i u Donjem Tavankutu. Prvi veliki zadatak u osnovnom obrazovanju bila je borba za potpuni obuhvat dece u procesu četvorogodišnjeg, a kasnije osmogodišnjeg, obrazovanja. Škola je uvek sarađivala sa partnerskim školama koje, takođe, nose ime „Matija Gubec“, u vidu poseta đaka i nastavnog kadra, te raznih manifestacija. Škola je 1970. godine prvi put povela grupu dece na letovanje u vlastito odmaralište Grljevac pokraj Splita. Iz tog perioda značajna je i školska zadruga „Nemirna ravnica“ u kojoj su se učenici, ali i nastavnici, uspešno bavili poljoprivrednim aktivnostima. Fakultativna nastava mađarskog jezika uvodi se od 1972. godine kao jezika društvene sredine.

» Manje


O imenu škole

Ana Bešlić: Spomenik Matiji Gupcu u Donjem Tavankutu

Matija Gubec, pravo ime je bilo Ambroz, u narodu je najpoznatiji kao vođa hrvatsko-slovenačke seljačke bune 1573. godine. Rodom iz Hižakovca kraj Stubičkih Toplica, život je okončao na pomenutom istorijskom događaju, nakon što je mučen i raščetvoren. Smatra se i izmišljenom ličnošću, a spominje se i obeležava kroz razna književna, dramska i umetnička dela. Kroz različite političke i društvene prilike spominje se kao politički simbol u različitim ideologijama, pokretima i interesima koji se žele približiti običnom „malom“ čoveku. Smatra se najvećim narodnim hrvatskim junakom.
Matija Gubec je bio neškolovani seljak, izuzetnih sposobnosti kvalitetnog vođe. Njegova srčanost, iskreni i plemeniti motivi, organizacijske i taktičke veštine, i dan danas izazivaju poštovanje i inspirišu različite ljude.

» Više

Ambroz Gubec, rođen je 1548. godine u selu Hižakovci u Hrvatskom zagorju. Ime Matija prvi put spominje mađarski istoričar Ištvanji, povezujući ga s narodnom legendom o dobrom kralju Matiji. Ostao je zapamćen kao odličan organizator i vođa. Pogubljen je u Zagrebu, 15. februara 1573. godine posle poraza svoje vojske seljaka, pokraj Stubičkih Toplica.
Gubec je bio inkvilin na stubičkom vlastelinstvu Franje Tahija, odnosno kmet bez svoje vlastite zemlje. U istoriji je ostao zapamćen, kao jedan od glavnih osnivača tajnog seljačkog saveza u Stubici u Hrvatskom zagorju.
Nakon što se vlast oglušila na poziv u pomoć seljacima koji zbog povećanja rente i terora Franje Tahija nisu mogli normalno i mirno živeti, rađa se ideja za pokretanjem seljačke bune. Tokom same bune 1573. godine, bio je zapovednik seljačke vojske, zbog čega je verovatno i proglašen seljačkim kraljem. U narodu mu je dodeljena titula „beg“.
Buna je započela u noći između 27. i 28. januara 1573. godine napadom na dvorac Cesargrad na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu u današnjem Klanjcu. Šezdesetak hrvatskih i slovenačkih vlastelinstava podeljeno je na vođstvo Matije Gupca, Ivana Pasanca i Ilije Gregurića. Bune u Sloveniji i na području između Save i Kupe brzo su ugašene.
Gubec je osvojio utvrđenu kuriju Šabac kraj Krapine. Upravo je otpor koji je pružala manjina slabo naoružanih Gupčevih seljaka bio je toliko jak da su feudalci bili primorani zatražiti pomoć. Ban Drašković okupio je vojsku u Zagrebu kako bi ugušio ustanak u Zagorju.
Poraženi su u konačnoj bici kraj Stubičkih Toplica 09. februara iste godine. Nakon toga u Zagrebu, na Trgu svetog Marka, Matiju su „krunisali“ užarenom krunom pred očima naroda, mučili ga i na kraju raščetvorili.

Oton Iveković: Smaknuće Matije Gupca na trgu ispred crkve svetog Marka u Zagrebu

Gupčev najveći uspeh je sigurno vođenje prve pobune običnog potlačenog naroda protiv vlastelinstva. Svojim junaštvom i željom za pravdu, impresionira i danas brojne političare, umetnike, ali i svakog od nas ponaosob. Koliko ga poštuju ljudi iz različitih miljea svedoči i to da je tzv. Gupčeva lipa, viševekovno stablo u Gornjoj Stubici, postala zaštićeni spomenik kulture jer je prema narodnoj predaji Gubec kraj nje okupljao svoje sledbenike.
Gubec je poslužio kao inspiracija brojnim umetnicima, kako kroz književnost (roman Seljačka buna Augusta Šenoe, drama Matija Gubec Mirko Bogovića), muziku (opera Matija Gubec Ive Lhotke Kalinskog, prva hrvatska rok opera Gubec-beg Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska), slikarstvo (slike Otona Ivekovića i Ferdinanda Quiquereza), vajarstvo (spomenik u Gornjoj Stubici Antuna Augustinčića) i film (Seljačka buna 1573. Vatroslava Mimice).
Takođe, njegovo ime nose brojna kulturno-umetnička društva. Zanimljivo je da je prema istraživanju dr. Slavena Letice najveći broj hrvatskih ulica nazvano upravo po Matiji Gupcu.
Još za vreme Kraljevine Jugoslavije izdana je poštanska marka s njegovim likom, dok je u ediciji „Hrvatska istorija u stripu”, Večernjeg lista, glavni junak prvog stripa bio upravo Gubec.
Važno je istaći i dvodnevnu manifestaciju „Seljačka buna” koja se od 2008. godine održava u Donjoj Stubici u organizaciji Družine vitezova zlatnog kaleža iz Donje Stubice.
Svi ovi spomeni Gupčevog lika i dela, jasan su dokaz koliko je cenjen u narodu i kako nakon toliko vremena uspeva nadahnuti različite ljude, različitih vremena, stilova života i uverenja.

» Manje