O školi

Podijeli sa prijateljima

Naša mala prezentacija

Prezentacija osmislio: Branko Stantić. Montaža: Miroslav Popović. Glazba: Momačko kolo - Bunjevačka igra.


Škola kroz povijest

Školska zgrada na fotografiji nastaloj sredinom 20. stoljeća

Povijest školstva u Tavankutu može se pratiti od 1847. godine, kada je Narodna općina u Subotici donijela odluku da se u naselju Tavankut organizira osnovna škola. Škola nije bila stalna, a učitelji su povremeno dolazili u mjesto i okupljali učenike u jednoj prostoriji, koja je imala i druge namjene.
Dvije godine kasnije nastava se počela organizirati na jeziku kojim se služi stanovništvo. Prva stalna osnovna škola, pod imenom „Sveta Ana“, otvorena je 1850. godine. Nova školska zgrada, s jednom učionicom i stanom za učitelja, izgrađena je deset godina kasnije. Škola je tada imala stotinjak učenika.
U drugom dijelu naselja, Ljutovu, 1877. godine također je sagrađena škola. Dobila je ime „Staro Ljutovo‟. Ova je školska zgrada i danas u upotrebi.
U središtu Tavankuta 1890. godine izgrađena je treća školska zgrada u kojoj se nastava izvodila sve do 1957. godine kada je podignuta nova zgrada osmogodišnje škole.

» Više

Brži razvoj školstva vezan je za 1907. i 1908. godinu. Tada su izgrađene škole u naseljima pored mađarske granice: „Zlatni kraj“, „Vuković kraj“, „Čikerija“, „Novo Ljutovo“, „Bajski put“, „Skenderevo“. Sve su ove škole od otvaranja do 1956. godine bile razredne i najčešće nepodijeljene. Od 1956. godine uvode se 5. i 6. razred koji će postojati do 1961. godine kada se ukidaju i pripajaju osmogodišnjoj školi „Matija Gubec“ u Tavankutu.
Poslije Prvoga svjetskog rata nastavlja se dinamičniji razvoj obrazovanja, a 1929. godine u središtu Tavankuta, pored već postojeće zgrade, zida se nova škola. Pored učionica u školi postoji kupaonica s tuševima za učenike, ali je ona 1950. godine adaptirana u stan za učitelje.
Od 1952. godine u Tavankutu radi osmogodišnja škola koja u početku radi u postojećim školskim zgradama, ali koristi i prostore seoske ambulante jer iste nisu bile dovoljne.
Dio osmogodišnje škole s četiri učionice, dva ureda i zbornicom, sagrađen je1954. godine. Škola se nalazi u seoskom središtu tako da učenici dolaze iz okolice, pa neki učenici svakoga dana prelaze i po sedam kilometara do škole.
Nastava se izvodila na srpsko-hrvatskome jeziku od 1952. godine tj. od osnivanja škole. Ime „Matija Gubec“ škola nosi od 1956. godine. Osmogodišnja škola „Matija Gubec“ nastala je 1961. godine objedinjavanjem škola koje su do tada radile na području Tavankuta.
Zgrada u kojoj se danas nalazi Osnovna škola „Matija Gubec“ građena je poslije Drugoga svjetskog rata, a potpuno je primjerena ukupnim potrebama odgojno-obrazovnoga procesa 1980. godine.
Škola sada raspolaže s tri zgrade za odgojno-obrazovni proces i to u Ljutovu, Gornjem Tavankutu i u Donjem Tavankutu. Prvi veliki zadatak u osnovnom obrazovanju bila je borba za potpuno uključivanje djece u procesu četverogodišnjega, a kasnije osmogodišnjega, obrazovanja. Škola je uvijek surađivala s partnerskim školama koje također nose ime „Matija Gubec“, u obliku posjeta učenika i nastavnoga kadra, te raznih manifestacija. Škola je 1970. godine prvi put povela grupu djece na ljetovanje u vlastito odmaralište Grljevac kraj Splita. Iz tog razdoblja značajna je i školska zadruga „Nemirna ravnica“ u kojoj su se učenici, ali i nastavnici, uspješno bavili poljoprivrednim aktivnostima. Fakultativna nastava mađarskoga jezika uvodi se od 1972. godine kao jezika društvene sredine.

» Manje


O imenu škole

Ana Bešlić: Spomenik Matiji Gubcu u Donjem Tavankutu

Matija Gubec, pravog imena Ambroz, u narodu je najpoznatiji kao vođa hrvatsko-slovenske seljačke bune 1573. godine. Rodom iz Hižakovca kraj Stubičkih Toplica, život je okončao na spomenutom povijesnom događaju, nakon što je mučen i raščetvoren. Smatra se i fiktivnom ličnošću, a spominje se i obilježava kroz razna književna, dramska i umjetnička djela. Kroz različite političke i društvene prilike spominje se kao politički simbol u različitim ideologijama, pokretima i interesima koji se žele približiti običnom “malom” čovjeku. Smatra se najvećim narodnim hrvatskim junakom.
Matija Gubec je bio neškolovani seljak, izuzetnih sposobnosti kvalitetnog vođe. Njegova srčanost, iskreni i plemeniti motivi, organizacijske i taktičke vještine, i dan danas izazivaju poštovanje i inspiriraju različite ljude.

» Više

Ambroz Gubec, rođen je 1548. godine u selu Hižakovci u Hrvatskom zagorju. Ime Matija prvi puta spominje mađarski povjesničar Istvánffy, povezujući ga s narodnom legendom o dobrome kralju Matiji. Ostao je zapamćen kao odličan organizator i vođa. Pogubljen je u Zagrebu, 15. veljače 1573. godine nakon poraza svoje vojske seljaka, kraj Stubičkih Toplica.
Gubec je bio inkvilin na stubičkome vlastelinstvu Franje Tahija, odnosno kmet bez svoje vlastite zemlje. U povijesti je ostao zapamćen, kao jedan od glavnih osnivača tajnog seljačkog saveza u Stubici u Hrvatskom zagorju.
Nakon što se vlast oglušila na poziv u pomoć seljacima koji zbog povećanja rente i terora Franje Tahija nisu mogli normalno i mirno živjeti, rađa se ideja za pokretanjem seljačke bune. Tijekom same bune 1573. godine, bio je zapovjednik seljačke vojske, zbog čega je vjerojatno i proglašen seljačkim kraljem. U narodu mu je dodijeljena titula “beg”.
Buna je započela u noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine napadom na dvorac Cesargrad na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu u današnjem Klanjcu. Šezdesetak hrvatskih i slovenskih vlastelinstava podijeljeno je na vodstvo Matije Gupca, Ivana Pasanca i Ilije Gregurića. Bune u Sloveniji i na području između Save i Kupe brzo su ugašene.
Gubec je osvojio utvrđenu kuriju Šabac kraj Krapine. Upravo je otpor koji je pružala manjina slabo naoružanih Gupčevih seljaka bio je toliko jak da su feudalci bili primorani zatražiti pomoć. Ban Drašković okupio je vojsku u Zagrebu kako bi ugušio ustanak u Zagorju.
Poraženi su u konačnoj bitci kraj Stubičkih Toplica 9. veljače iste godine. Nakon toga u Zagrebu na Trgu svetog Marka Matiju su okrunili užarenom krunom pred očima naroda, mučili ga i naposljetku raščetvorili.

Oton Iveković: Smaknuće Matije Gubca na trgu ispred crkve sv. Marka u Zagrebu

Gupčev najveći uspjeh je zasigurno vođenje prve pobune običnog potlačenog puka protiv vlastelinstva. Svojim junaštvom i željom za pravdu, impresionira i danas brojne političare, umjetnike, ali i svakog od nas ponaosob. Koliko ga poštuju ljudi iz različitih miljea svjedoči i to da je tzv. Gupčeva lipa, višestoljetno stablo u Gornjoj Stubici, postala zaštićeni spomenik kulture jer je prema narodnoj predaji Gubec kraj nje okupljao svoje sljedbenike.
Gubec je poslužio kao inspiracija brojnim umjetnicima, kako kroz književnost (roman Seljačka buna Augusta Šenoe, drama Matija Gubec Mirka Bogovića), glazbu (opera Matija Gubec Ive Lhotke Kalinskog, prva hrvatska rock opera Gubec-beg Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska), slikarstvo (slike Otona Ivekovića i Ferdinanda Quiqereza), kiparstvo (spomenik u Gornjoj Stubici Antuna Augustinčića) i film (Seljačka buna 1573. Vatroslava Mimice).
Također njegovo ime nose brojna kulturno-umjetnička društva. Zanimljivo je da je prema istraživanju dr. Slavena Letice najveći broj hrvatskih ulica nazvano upravo po Matiji Gupcu.
Još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije izdana je poštanska marka s njegovim likom, dok je u ediciji “Hrvatska povijest u stripu”, Večernjeg lista, glavni junak prvog stripa bio upravo Gubec.
Važno je istaknuti i dvodnevnu manifestaciju “Seljačka buna” koja se od 2008. godine održava u Donjoj Stubici u organizaciji Družbe vitezova zlatnog kaleža iz Donje Stubice.
Svi ovi spomeni Gupčeva lika i djela, jasan su dokaz koliko je cijenjen u narodu i kako nakon toliko vremena uspijeva nadahnjivati različite ljude, različitih vremena, stilova života i uvjerenja.

» Manje